Istorijat_b

Prijatelji kluba

Aprila 1928. godine osnovan je i drugi veslački klub u Zemunu, Galeb, koji će vrlo brzo postati sinonim ovog sporta u gradu.

Inicijativu za osnivanje kluba dalo je nekoliko Zemunaca poreklom iz primorskih oblasti, među kojima su najagilniji bili advokat dr Niko Marsić, inženjer Ante Mrkušić, inženjer Drago Radovanović – Šjor i magistar farmacije Dalibor Bonaci. Njihovu ideju su podržali Franjo Jenč stariji, Anton Sartori, Rihard Hercl, Alojz Sami, Josip Zlatarić, Karlo Tišov, Ervin Goldštajn i još neki Zemunci, pa je tako rođen novi klub koji se već iste godine učlanio u veslački savez. Prilozima prvih 30 članova klub je nabavio i svoj prvi čamac, jedan gig-klinker četverac, tada star već oko 70 godina, koji je kupljen od novosadskog Danubiusa, s tim što je prethodno bio vlasništvo veslačkih klubova iz Oksforda i Praga. Za sledeće pare koje su skupljene, naručen je još jedan gig četverac od beogradskog majstora Antunca. Klupski hangar za čamce nalazio se isprva u magacinu javnih skladišta pored Dunava, a od 1929. do 1936. godine u jednoj baraci u dvorištu zemunske električne centrale. U ovoj baraci nalazile su se i svlačionice i kupatilo sa tuševima, dok je klupska administracija bila u zgradi broj 3 na Trgu Nikole Pašića (danas Trg Pobede). Baraka je dobijena na intervenciju Franje Jenča starijeg, člana uprave kluba i direktora električne centrale. Jenč, čiji je sin bio aktivan veslač, ustupio je klubu i svoj privatni ponton, koji se nalazio na Dunavu, u blizini centrale. U to vreme Galeb, koji živi samo od članarine, dobija znatnu materijalnu pomoć od više uglednih i imućnih Zemunaca. Jedan od njih je bio političar dr Milan Kostić, koji je bio i prvi predsednik kluba, ali je posle uvođenja šestojanuarske diktature morao da napusti taj položaj. Na mestu predsednika nasledio ga je dr Sava Stojaković, javni beležnik i advokat, takođe veliki dobrotvor. Za vreme Stojakovićevog predsednikovanja od italijanske firme “Karlezi” nabavljen je jedan četverac slobodne gradnje koji je sve do 1967. godine služio za takmičenja, a još godinama kasnije za trening. Inženjer Mrkušić, dotadašnji tehnički vođa ekipe, izabran je za predsednika kluba 1930. godine, a dotadašnji sekretar dr Niko Marsić opet je biran na tu dužnost.Svoj prvi nastup veslači Galeba imali su već 1928. godine na hendikep utakmici u Beogradu, kod Ade Ciganlije, ali u prve tri godine rada Zemunci ne učestvuju ni na jednom značajnijem i većem takmičenju kao što su prvenstvo Podunavlja ili državno prvenstvo. Osnovni razlog tome bila je činjenica da su većina zemunskih veslača bili stariji ljudi koji se sportom bave više rekreativno nego takmičarski. Tek posle dve-tri godine rada u članstvo je primljen veći broj mlađih veslača – studenata, činovnika i oficira, pa je i takmičarska aktivnost živnula. Nepovoljno je, međutim, bilo to što je priličan broj dobrih veslača – studenata i oficira, boravilo u Zemunu dosta kratko, pa Galeb nikako ne uspeva da stvori jaku ekipu. Među prvim zemunskim veslačima isticali su se Hinko Celer, Pavle Brandajs, Milan Band, Ozren Bonačić, Mile Mišović, Ivan Ćurlica, Đorđe Totović, Karlo Tišov, Emil Jirka, Vlada Bugarović, Ervin Goldštajn, Dimitrije Sedlar, inženjer Ante Mrkušić, dr Niko Marsić, Drago Matulaj, Dalibor Bonaci, Dušan Pribičević, Milan Popov, Voja Jovanović, Živko Burmaz, Drago Jeremić, Ferdo Gradišnik, Sava i Dušan Čučković, Bogdan Kurepa, Branislav Vukadinović, Voja Popović, Siniša Košutić, Konstantin – Kokan Nikolić, koji je bio i odličan fudbaler, kao i Borivoje Jovanović, posleratni istaknuti košarkaški radnik. U ovo vreme dosta pažnje se posvećuje izletima čamcima, pa se odlazi do Biljarice, Banovaca i drugde. Svoj prvi važniji sportski uspeh klub je zabeležio 1930. godine, kada je njegov četverac sa kormilarom, u hendikep trci na 9 km organizovanoj na Savi, pobedio u konkurenciji 16 čamaca. Imena članova posade ovog četverca nisu sačuvana, ali po svemu sudeći u njemu su veslali Ozren Bonačić, Milan Band, Karlo Tišov, Ivan Ćurlica i kormilar Niko Marsić. Istini za volju, ovo je bio jedan od retkih uspeha zemunskog veslanja u tim njegovim pionirskim danima. Takmičari Galeba uglavnom su osvajali poslednja mesta u trkama u kojima su učestvovali, pa su Zemunci u šali klub zvali “Igaleb”, pošto su novinski izveštaji sa nabrajanjem redosleda stizanja čamaca na cilj obično završavali recima “i Galeb”.